nastavak iz prethodnog broja
Suvremeni i davnašnji pornografi, vizualni i literarni, vulgarni i aristokratski dali su jedan jedinstveni prijedlog: erotska zabava za muškarce temelji se na divljačkom uništenju žena i proistječe iz njega. Kao najcenjeniji pornograf na svijetu, Markiz de Sad (kojega su učeni ljudi zvali „božanskim markizom“), napisao je u jednom nešto obuzdanijem i civiliziranijem trenutku: „Na svijetu nema žene koja bi imala razloga požaliti se na moje usluge ako bih bio siguran da ću je poslije moći ubiti“. Erotizacija ubojstva bit je pornografije, kao i života. Mučitelj može biti policajac koji će žrtvi iščupati nokte u zatvorskoj ćeliji ili takozvani normalan čovjek koji je nakanio i iševiti ženu do smrti. Riječ je zapravo o tome da je proces ubijanja - a u sklopu njega i silovanje i zlostavljanje - prvobitni seksualni čin za muškarce u stvarnosti i/ili u mašti. Žene kao cjelokupan soj moraju ostati u ropstvu, predmet seksualne volje muškaraca jer je spoznaja o vladarskom pravu na ubijanje, bez obzira na to je li ono počinjeno do kraja ili tek djelomično, nužno gorivo za seksualni apetit i ponašanje. Bez žena kao potencijalnih ili stvarnih žrtava, muškarci, uobičajenim pročišćenim rječnikom rečeno „seksualno ne funkcioniraju“. Isti taj motiv također djeluje među muškim homoseksualncima, gdje snaga i/ili konvencije označuju neke muškarce kao ženske ili kao feminizirane. Preobilje kože i lanaca među muškim homosekaulcima te odnedano suvremeni način odbrane putem organiziranih lanaca dječačke prostitucije koje pokreću navodno radikalni homoseksualci svjedoče o fiksaciji muškog nagona za prevlašću i uništenjem, koji predstavlja izvor seksualnog zadovoljstva za muškarce.
Ono najstrašnije u pornografiji jest to što ona propovjeda mušku istinu. Najpodlije je u pornografiji to što ona propovjeda mušku istinu kao da je ona univerzalna. Ti prikazi žena mučenih u lancima trebalo bi predstavljati naše najdublje erotske težnje. A neke od nas u to i vjeruju zar ne? Ono što je u pornografiji najvažnije jeste to što su vrijednosti u njoj uobičajene vrijednosti muškaraca. To je ključna činjenica koju i muška desnica i muška ljevica, koje se na različite načine doduše podupiru, žele skrivati od žena. Muški desničar želi skriti pornografiju, a muški ljevičar želi prikriti njezin smisao. Obojica žele imati pristup pornografiji da bi muškarci u njoj mogli naći poticaj i ohrabrenje. Desni žele tajni, a ljevi javni pristup. Ali gledali mi pornografiju ili ne, vrijednosti koja ona izražava jesu vrijednosti izražene u činu silovanja i mlaćenja vlastitih žena, u zakonskom sustavu, u vjeri i umjetnosti i književnosti, u sustavnoj gospodarskoj disrkiminaciji žena, na učilištima koja su na izdisaju, a izražavaju je oni dobri, mudri, pristojni i prosvijetljeni ljudi iz svih tih područja. Pornografija nije način izražavanja odvojen i drugčiji od preostalog života, to je način izražavanja koji je potpuno u skaldu sa bilo kojom kulturom u kojoj uspijeva. A kako bilo, pornografija djeluje tako da održi kontinuitet muške prevlasti i zločin nasilja protiv žena, jer ona oblikuje, uvježbava, izobražava i nadahnjuje muškarce da preziru žene, da ih iskorišćavaju, da im nanose zlo. Pornografija postoji zbog toga što muškarci preziru žene, a muškarci preziru žene djelomično zbog toga što postoji pornografija.
Što se mene tiče, pornografija me obezvrijedila i porazila toliko koliko me, barem do sada, ni sam život nije. Kakve god da sam muke i poteškoće imala u životu, uvijek sam željela pronaći način da nastavim čak i ako nisam znala kako, preživeti još jedan dan, naučiti još nešto, otići u još jednu šetnju, pročitati još jednu knjigu, napisati još jedan odlomak, posjetiti još jednog prijatelja, voljeti još jednom. Kad čitam, vidim pornografiju, i poželim da sve stane. Zašto su, pitam, zašto su tako prokleto okrutni i tako prokleto ponosni na to? Katkad me i sitna pojedinost posve izludi. Niz fotografija: žena nožem reže vlastite dojke, maže vlastitu krv po tijelu, zabada sablju u vaginu. I smiješi se. I upravo me taj smiješak izluđuje. Cijeli je izlog pokriven omotom neke gramofonske ploče. Slika prikazuje ženska bedra iz profila. Njezino je međunožje tek nagovješteno jer mi znamo da je ono ondje; ono nije prikazano. Naziv ploče je Plug Me to Death (Utakni mi ga do smrti). I ta me uporaba prvog lica izbezumljuje. „Utakni mi ga do smrti“. Ta drskost. Ta hladnokrvna drskost. I kako se to samo može ovako nastaviti zbivati bešćutno, beskrajno okrutno, besmisleno, dan za danom, godinu za godinom, ti prizori i te ideje i te vrijednosti nahrupljuju upakirani, kupuju se i prodaju, promiču i to traje i traje, i nitko to ne zaustavlja, a naši miljenici, dečki intelektualci to brane, a otmjeni radikalni pravnici zagovaraju, i muškarci svih vrsta ne mogu i neće živjeti bez toga. A život, koji meni znači sve, postaje besmislen jer ova veličanja okrutnosti uništavaju samu sposobnost da osjećam, da volim i da se nadam. Pornografe mrzim najviše zbog toga što me lišavaju nade.
Tijelesno nasilje u pornografiji je nepodnošljivo samo po sebi. Ono na čovjeka djeluje poput toljage koja ga udara sve dok iz njega ne izmlati svu osjećajnost i dok mu srce ne umre. Dok mu ne otupe osjećaji. Sve se zaustavlja, i pogledaš te stranice ili slike i znaš: ovo je ono što muškarci žele, i to je ono što imaju, i to je ono čega se muškarci neće odreći. Lezbijska je feministica Karla Džej u članku pod nazivom Pot, Porn, and the Politics of Pleasure (Droga, pornografija i politika naslade) istaknula da će se muškarci odreći grožđa i zelene salate, narančina soka, portugisca i tunjevine, ali ne i pornografije. Da, doista poželiš oduzeti im je, spaliti, rastrgati, baciti na nju bombu, sravniti sa zemljom njihove dvorane i izdavačke kuće. Možeš biti dio revolucionarnog pokreta ili se možeš predati tuzi. Možda sam i pronašla pravi izvor svoje tuge: još nismo postale revolucionarni pokret.
Noćas ćemo sve koračati zajedno da bismo uklonile noć, kao što to čine žene u gradovima širom svijeta, jer u svakom smislu nijedna od nas ne može hodati sama. Svaka žena koja hoda sama predstavlja metu. Svaka žena koja hoda sama je progonjena, predmet zlostavljanja, uvijek iznova doživljava duševno i tjelesno nasilje. Jedino koračajući zajedno možemo zapravo i hodati u svakom smislu sigurnosti, dostojanstva i slobode. Hodajući zajedno noćas ćemo objaviti silovateljima i pornografima i onima koji tuku žene da su im dani odbrojani i da je došlo naše vrijeme. A sutra, šta ćemo sutra? Jer, sestre, istina je da svake noći moramo uklanjti noć, ili ta noć nikad neće biti naša. I kad jednom pobijedimo mrak, moramo posegnuti za svjetlom da bismo zauzele dan i zavladale njime. To je naš izbor i naša potreba. To je revolucionarni izbor, i to je revolucionarna potreba. Za nas je to dvoje nerazdvojivo jer mi moramo biti nerazdvojne u našoj borbi za slobodu. Mnoge od nas već su prošle mnogo mjilja, hrabrih, teških milja, ali mi još nismo stigle dostatno daleko. Noćas se svakim dahom i svakim korakom moramo obvezati na prelažene te razdaljine: da bismo ovu zemlju kojom kročimo preoblikovale od tamnice i grobnice u naš pravi dom pun radosti. Moramo to učiniti i učinićemo za naše vlastito dobro i za dobro svake žene koja je ikad živjela.
Prevela: Marina Leustek
Postavila jodie 18/05/2012
Povezano:
